Čizmom u špic-patiku

Novinar: Đorđe Radojković,   Fotoreporter: N. Karlić

Pitanje za muškarce – koliko puta ste rekli ili čuli rečenicu tipa "Ma hajde, šta se previjaš, nisi balerina!" za vreme utakmice ili nekog sličnog događaja? Ako ikada budete imali priliku da upoznate balerinu Srpskog narodnog pozorišta (SNP) Gabrijelu Teglaši-Velimirović, verovatno ćete prestati tako da govorite.

– Nežna i eterična balerina. Laž i prevara. To samo tako izgleda na sceni. Konju rep da iščupaju! Balerine su čudo šta mogu da izdrže – kaže o svom zanimanju Gabrijela Teglaši-Velimirović, balerina SNP-a, koja ruši sve predrasude koje običan plebs ima o devojkama i ženama iz te branše.

I pored svih odvraćanja tipa "nemoj, žuljevi, teško je, nema para", Gabrijela je presrećna što se odlučila za balet.

– Niti sam najbolja balerina na svetu niti u Novom Sadu, ali se osećam ispunjenom. Kao solistkinja odigrala sam 1.200 raznih predstava, a imam i svojih koreografija – kaže.

 

Kitnkes

Dok razgovaramo u njenoj kući, u maloj i mirnoj ulici na Telepu, nudi nas posluženjem i to ne bilo kakvim. Ako joj već štrikanje i cveće ne uspevaju, kulinarstvo joj odlično ide od ruke. Spremila je naš sve ređi, skoro egzotičan specijalitet od dunja – kitnkes. Ovo je tvrđa varijanta slatkiša koja liči na karamelizovane proizvode poput orasnica. Mekša varijanta – nešto između džema i želea, može se praviti na jesen, kada ima svežih dunja.

Zbog ogromne količine energije i volje, Gabrijelu su i dok je bila dete smatrali za radnog fanatika. Kačila je tegove za noge kako bi ojačale, a otac joj je branio da vozi i bicikl jer se plašio da se ne povredi.

– Znao je da sam vrag i branio je koliko je mogao, ali ja sam se vozala i s motorašima. E, onda mi je malo krenula karijera uzlaznim putem pa sam jednog dana shvatila da to može biti i opasno. S godinama sam postala opreznija. Ne treba se plašiti motora, već vozača. Bilo je onih što vole da se "džekiraju". Uživala sam da se vozim s momcima koje znam, kao i s pasioniranim zaljubljenicima u motore. Pre tri-četiri godine imala sam jednog momka s kojim sam se ludo vozila motorom – pravom trkalicom. Vozila sam te velike motore na "daj mi jedan krug", ali nisam se "flekala" tj. trkala jer ne mogu nogama da dohvatim tlo – priča uz smeh.

Sad ima skuter – praktično sredstvo za prevoz po gradu, a dosta i hoda, gde god može da stigne i ako joj vreme dozvoli. Novi Sad nije velik, ali se dosta toga može videti kad se ide peške. Ipak, njena velika ljubav jesu veliki motori. Najveći koji je vozila bio je KTM od 750 kubika. Na njemu je 1997. godine, iz Slovenije gde organizuju takve ture, putovala za Italiju s još osam parova. Obišli su Firencu i Korziku.

– Putovanje motorom mnogo košta i sa sobom se može poneti veoma malo stvari. Ali, najlepše je kad stanete na magistrali, pogledate se i pitate: Idemo na more? Idemo! I provedemo popodne na plaži – kaže Gabrijela.

Kamioni

Čeznula je da ima momka koji vozi automobil, što joj se nikad nije ostvarilo. Jedan motoraš joj se žalio kako su teški vozački testovi i ispit, pa joj je pukao film, te je rešila da polaži sve kategorije. U Sloveniji je pokušala da vozi kamion, ali vožnja krntije koju je dobila u auto-školi bila je sasvim nov doživljaj. Polaganje nije bilo problem, sada su na redu autobusi. San joj je da u kamionu, na ogledalu, okači baletske špic-patike, kao što kamiondžije kače gole žene i krstove.

Iza scene

– Ne osećam teret godina. Koja seda i poneka bora, pa bože moj – kaže Gabrijela.

Pecanje je smiruje. Novi-stari hobi zauzeo je mesto motociklima i žestokom tempu života.

– To je sušta suprotnost mom temperamentu, ali mi godi – kaže.

Počela je kao klinka, ali joj je bilo veoma dosadno. Sada priznaje da nema boljeg opuštanja nego kad zabaci na Dunavcu.

Napisala je knjigu "Balet – da li se to jede?", koja je doživela drugo izdanje.

U knjizi se ne raspreda o buketima i aplauzima – to je ono što se vidi. Ono iza scene, što se ne vidi, podrobno je opisano. Poglavlja govore o žuljevima, špic-patikama, sujeti, nagradama, o solo igri i patnerima, frizurama... Promociji knjige na Velikoj sceni SNP-a prisustvovalo je neverovatnih 700 posetilaca. Gabrijela je uspela da predstavi svoju knjigu i u Londonu.

Cveće joj ne ide od ruke, pa u žardinjerama drži ono s čim balerine imaju najviše problema – obuću. Na stopalima je osetila da je za balerinu najudobnija obuća kad nema obuće. Nose sve veliko, široko, klompasto. Na prijemnim ispitima u prvih 20 minuta sve kandidatkinje su divne, nasmejane, haj u cipelama, a onda se pojavljuje grč na licu i gledaju samo kako da uzmu papuče, da se izuju ili da sednu. Gadni su to žuljevi i telo lako strada. Gabrijela je, kaže, uspela da se regeneriše.

Zgrabi priliku

– Veoma volim svoj život jer je potpuno ispunjen i bogat. Nisam tip koji se vraća na staro i kuka "jao, da mi je..." To mi je, pomalo, staračka varijanta. Kad imaš šansu – iskoristi je. Ja to govorim mlađima – nemoj sutra, nemoj biće opet, jer neće biti opet. Odmah zgrabi priliku. Nemojte kukati, dosta više toga. Probudite se pa kukate kako je loše vreme. Na to se ne može uticati – obuci jaknu, izađi iz kuće i živi – kaže Gabrijela.

Nagrada

Gabrijela Teglaši-Velimirović prva je dobitnica novouspostavljene nagrade "Marina Olenjina" za "celokupan dosadašnji rad i doprinos razvoju i afirmaciji baletske umetnosti".

U obrazloženju za dodelu priznanja koje dodeljuje Udruženje baletskih umetnika Vojvodine napisano je: "Gabrijela Teglaši-Velimirović je, tokom trideset godina rada, kao Prva solistkinja, pedagog, koreograf i direktorka Baleta Srpskog narodnog pozorišta, dala lični pečat baletskoj umetnosti. Kao saradnica stručnih listova za umetničku igru, autorka je mnogobrojnih tekstova, kritika i prevoda (više od sto dvadeset objavljenih), a 2004. godine pojavljuje se i kao koautorka knjige Prvih pedeset godina... (izdanje Srpskog narodnog pozorišta). Moderatorka je Okruglog stola na Infantu (2002. i 2003. godine), inicijatorka mnogih ideja i organizatorka brojnih gostovanja."